2029 lines
87 KiB
Plaintext
2029 lines
87 KiB
Plaintext
\id JOB
|
|
\ide UTF-8
|
|
\sts December 2016
|
|
\h JOB
|
|
\toc1 JOB
|
|
\toc2 JOB
|
|
\toc3 job
|
|
\mt JOB
|
|
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 1
|
|
\p
|
|
\v 1 Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.
|
|
\v 2 Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.
|
|
\v 3 Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima.
|
|
\v 5 A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.
|
|
\v 7 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.
|
|
\v 8 Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji?
|
|
\v 10 Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji.
|
|
\v 11 Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!"
|
|
\v 12 "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata,
|
|
\v 14 dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle,
|
|
\v 15 kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim."
|
|
\v 17 Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata.
|
|
\v 19 I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se
|
|
\v 21 i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!"
|
|
\v 22 Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 2
|
|
\p
|
|
\v 1 Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.
|
|
\v 2 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život.
|
|
\v 5 Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"
|
|
\v 6 "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.
|
|
\v 8 Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!"
|
|
\v 10 Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.
|
|
\v 13 Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 3
|
|
\p
|
|
\v 1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
|
|
\v 2 poče svoju besjedu i reče:
|
|
\v 3 "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
|
|
\v 5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
|
|
\v 7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
|
|
\v 9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
|
|
\v 10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
|
|
\v 12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
|
|
\v 14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
|
|
\v 16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
|
|
\v 18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
|
|
\v 19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
|
|
\v 21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
|
|
\v 22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
|
|
\v 24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
|
|
\v 26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 4
|
|
\p
|
|
\v 1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
|
|
\v 2 "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
|
|
\v 3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
|
|
\v 5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
|
|
\v 6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
|
|
\v 8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
|
|
\v 9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
|
|
\v 11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
|
|
\v 13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
|
|
\v 15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
|
|
\v 17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
|
|
\v 19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
|
|
\v 21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 5
|
|
\p
|
|
\v 1 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?
|
|
\v 2 Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora.
|
|
\v 3 Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.
|
|
\v 5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama,
|
|
\v 7 nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.
|
|
\v 9 Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
|
|
\v 10 On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,
|
|
\v 12 redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi.
|
|
\v 13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.
|
|
\v 15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.
|
|
\v 16 Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!
|
|
\v 18 On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.
|
|
\v 19 Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.
|
|
\v 21 Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.
|
|
\v 22 Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.
|
|
\v 24 U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.
|
|
\v 25 Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.
|
|
\v 27 Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 6
|
|
\p
|
|
\v 1 A Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!
|
|
\v 3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.
|
|
\v 5 TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?
|
|
\v 6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.
|
|
\v 8 O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!
|
|
\v 9 O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.
|
|
\v 11 Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?
|
|
\v 13 Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.
|
|
\v 15 Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.
|
|
\v 16 Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;
|
|
\v 17 al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.
|
|
\v 19 Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.
|
|
\v 20 A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.
|
|
\v 22 Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;
|
|
\v 23 iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.
|
|
\v 25 O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!
|
|
\v 27 Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 28 U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.
|
|
\v 29 Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!
|
|
\v 30 Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 7
|
|
\p
|
|
\v 1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
|
|
\v 2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
|
|
\v 3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
|
|
\v 5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
|
|
\v 7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
|
|
\v 9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.
|
|
\v 10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
|
|
\v 12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
|
|
\v 14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
|
|
\v 15 Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
|
|
\v 17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
|
|
\v 18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
|
|
\v 20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 8
|
|
\p
|
|
\v 1 Bildan iz Šuaha progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?
|
|
\v 3 TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu.
|
|
\v 5 Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.
|
|
\v 7 Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi.
|
|
\v 9 Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.
|
|
\v 10 Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede:
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti?
|
|
\v 12 Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika:
|
|
\v 14 Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova.
|
|
\v 15 Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle.
|
|
\v 17 Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena.
|
|
\v 18 A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje.
|
|
\v 20 Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje.
|
|
\v 22 Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 9
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
|
|
\v 3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
|
|
\v 5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
|
|
\v 6 Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
|
|
\v 8 Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
|
|
\v 9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
|
|
\v 11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
|
|
\v 12 Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
|
|
\v 14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
|
|
\v 15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
|
|
\v 17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
|
|
\v 18 Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
|
|
\v 20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
|
|
\v 22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
|
|
\v 23 I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
|
|
\v 24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
|
|
\v 26 K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
|
|
\v 28 od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
|
|
\v 29 Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
|
|
\v 31 u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 32 Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
|
|
\v 33 Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
|
|
\v 35 Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 10
|
|
\p
|
|
\v 1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
|
|
\v 2 Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
|
|
\v 3 TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
|
|
\v 5 Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
|
|
\v 6 Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
|
|
\v 7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
|
|
\v 9 Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
|
|
\v 11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
|
|
\v 13 Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
|
|
\v 14 da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
|
|
\v 16 Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
|
|
\v 19 bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
|
|
\v 21 prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
|
|
\v 22 u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 11
|
|
\p
|
|
\v 1 Sofar iz Naama progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?
|
|
\v 3 Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'
|
|
\v 5 Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori
|
|
\v 6 kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?
|
|
\v 8 Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?
|
|
\v 9 Duže je od zemlje - šire je od mora!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?
|
|
\v 11 Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.
|
|
\v 12 Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,
|
|
\v 14 ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
|
|
\v 16 Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.
|
|
\v 17 Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.
|
|
\v 19 Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 12
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost.
|
|
\v 3 Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan!
|
|
\v 5 Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!
|
|
\v 6 Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
|
|
\v 8 Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?!
|
|
\v 10 U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela?
|
|
\v 12 Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost.
|
|
\v 14 Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.
|
|
\v 15 Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica.
|
|
\v 17 On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.
|
|
\v 18 On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara.
|
|
\v 20 On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje.
|
|
\v 21 On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
|
|
\v 23 On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom
|
|
\v 25 i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 13
|
|
\p
|
|
\v 1 Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.
|
|
\v 2 Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti.
|
|
\v 4 Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici!
|
|
\v 5 Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte.
|
|
\v 7 Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne?
|
|
\v 8 Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka?
|
|
\v 10 Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?
|
|
\v 12 Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago.
|
|
\v 14 Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem?
|
|
\v 15 On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.
|
|
\v 17 Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren.
|
|
\v 19 Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam:
|
|
\v 21 digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me.
|
|
\v 22 Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.
|
|
\v 24 Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?
|
|
\v 25 Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti,
|
|
\v 27 koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!
|
|
\v 28 Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 14
|
|
\p
|
|
\v 1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
|
|
\v 2 K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
|
|
\v 3 Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
|
|
\v 5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
|
|
\v 6 skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
|
|
\v 8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
|
|
\v 9 oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
|
|
\v 11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
|
|
\v 12 al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
|
|
\v 14 - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
|
|
\v 16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
|
|
\v 17 u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
|
|
\v 19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
|
|
\v 21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
|
|
\v 22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 15
|
|
\p
|
|
\v 1 Elifaz Temanac progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?
|
|
\v 3 Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.
|
|
\v 5 Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,
|
|
\v 6 vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?
|
|
\v 8 Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio?
|
|
\v 9 Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.
|
|
\v 11 Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima
|
|
\v 13 kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze!
|
|
\v 14 Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu,
|
|
\v 16 a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim,
|
|
\v 18 i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio.
|
|
\v 20 Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.
|
|
\v 21 Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen,
|
|
\v 23 strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži.
|
|
\v 24 Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom
|
|
\v 26 Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.
|
|
\v 28 Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti.
|
|
\v 30 On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom.
|
|
\v 32 Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'.
|
|
\v 33 Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 34 Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.
|
|
\v 35 Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 16
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
|
|
\v 3 Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
|
|
\v 5 i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
|
|
\v 7 Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
|
|
\v 8 Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
|
|
\v 10 prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
|
|
\v 12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
|
|
\v 14 Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
|
|
\v 16 Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
|
|
\v 17 A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
|
|
\v 19 Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
|
|
\v 21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
|
|
\v 22 No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 17
|
|
\p
|
|
\v 1 Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari.
|
|
\v 2 Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.
|
|
\v 3 Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu.
|
|
\v 5 K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.
|
|
\v 7 Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.
|
|
\v 8 Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.
|
|
\v 10 Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se.
|
|
\v 12 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.
|
|
\v 14 Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!'
|
|
\v 15 Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?
|
|
\v 16 Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 18
|
|
\p
|
|
\v 1 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima?
|
|
\v 4 O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu.
|
|
\v 6 Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere.
|
|
\v 8 Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu.
|
|
\v 10 Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi.
|
|
\v 11 Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku.
|
|
\v 13 Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota.
|
|
\v 15 U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu.
|
|
\v 17 Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog.
|
|
\v 19 U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu.
|
|
\v 20 Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 19
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
|
|
\v 4 Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
|
|
\v 6 Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
|
|
\v 8 Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
|
|
\v 9 Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
|
|
\v 11 Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
|
|
\v 12 U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
|
|
\v 14 Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
|
|
\v 16 Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
|
|
\v 18 I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
|
|
\v 19 Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
|
|
\v 21 Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
|
|
\v 22 Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
|
|
\v 24 kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
|
|
\v 26 A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
|
|
\v 27 Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 28 Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
|
|
\v 29 mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 20
|
|
\p
|
|
\v 1 Sofar iz Naamata progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje
|
|
\v 3 dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,
|
|
\v 5 da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,
|
|
\v 7 poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.
|
|
\v 9 Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.
|
|
\v 11 Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;
|
|
\v 13 sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.
|
|
\v 14 Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.
|
|
\v 16 Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.
|
|
\v 18 Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.
|
|
\v 19 Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.
|
|
\v 21 Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.
|
|
\v 22 Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.
|
|
\v 24 Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.
|
|
\v 25 Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.
|
|
\v 27 Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 28 Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.
|
|
\v 29 Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 21
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite.
|
|
\v 3 Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim?
|
|
\v 5 Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta;
|
|
\v 6 pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju?
|
|
\v 8 Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima.
|
|
\v 9 Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se.
|
|
\v 11 K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi.
|
|
\v 12 Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.
|
|
\v 14 A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove!
|
|
\v 15 TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni?
|
|
\v 17 Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu?
|
|
\v 18 Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!
|
|
\v 20 Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga!
|
|
\v 21 TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima?
|
|
\v 23 Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,
|
|
\v 24 bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće.
|
|
\v 26 Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete.
|
|
\v 28 Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate:
|
|
\v 30 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio?
|
|
\v 32 A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.
|
|
\v 33 Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 34 O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 22
|
|
\p
|
|
\v 1 Elifaz Temanac progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi.
|
|
\v 3 Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti?
|
|
\v 5 Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine;
|
|
\v 7 ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima;
|
|
\v 8 otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.
|
|
\v 10 Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni.
|
|
\v 11 Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?
|
|
\v 13 Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire?
|
|
\v 14 Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni?
|
|
\v 16 Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela.
|
|
\v 17 Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa.
|
|
\v 19 Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju:
|
|
\v 20 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.
|
|
\v 22 Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš,
|
|
\v 24 tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni.
|
|
\v 25 Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno.
|
|
\v 27 Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao.
|
|
\v 28 Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.
|
|
\v 30 Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 23
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,
|
|
\v 4 pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.
|
|
\v 5 Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
|
|
\v 7 U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.
|
|
\v 9 Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!
|
|
\v 11 Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';
|
|
\v 12 slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.
|
|
\v 14 Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.
|
|
\v 16 U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,
|
|
\v 17 premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 24
|
|
\p
|
|
\v 1 Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 2 Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.
|
|
\v 3 Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.
|
|
\v 4 Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.
|
|
\v 6 Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.
|
|
\v 7 Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.
|
|
\v 9 Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.
|
|
\v 10 Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.
|
|
\v 12 Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih.
|
|
\v 14 Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće [16a] i u tmini provaljuje kuće.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice.
|
|
\v 16 [16b]Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju.
|
|
\v 17 Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji.
|
|
\v 19 K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina.
|
|
\v 21 Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi.
|
|
\v 23 Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima."
|
|
\v 25 Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 25
|
|
\p
|
|
\v 1 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče:
|
|
\v 2 "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama.
|
|
\v 3 Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude?
|
|
\v 5 Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste.
|
|
\v 6 Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 26
|
|
\p
|
|
\v 1 Job progovori i reče:
|
|
\v 2 "Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti!
|
|
\v 3 Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.
|
|
\v 4 Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine.
|
|
\v 6 Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu.
|
|
\v 8 On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega.
|
|
\v 10 On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti.
|
|
\v 12 Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola.
|
|
\v 14 Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 27
|
|
\p
|
|
\v 1 Job nastavi svoju besjedu i reče:
|
|
\v 2 "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
|
|
\v 3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.
|
|
\v 5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.
|
|
\v 7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
|
|
\v 9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
|
|
\v 10 Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.
|
|
\v 12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
|
|
\v 14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.
|
|
\v 16 Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,
|
|
\v 17 nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
|
|
\v 19 bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
|
|
\v 21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
|
|
\v 23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 28
|
|
\p
|
|
\v 1 "Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava.
|
|
\v 2 Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.
|
|
\v 4 Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.
|
|
\v 6 Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.
|
|
\v 8 Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.
|
|
\v 10 U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.
|
|
\v 11 Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?
|
|
\v 13 Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.
|
|
\v 14 Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;
|
|
\v 16 ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.
|
|
\v 17 Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.
|
|
\v 19 Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?
|
|
\v 21 Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.
|
|
\v 22 Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.
|
|
\v 24 Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.
|
|
\v 25 Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,
|
|
\v 27 tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.
|
|
\v 28 A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 29
|
|
\p
|
|
\v 1 Job nastavi svoju besjedu i reče:
|
|
\v 2 "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
|
|
\v 3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
|
|
\v 5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,
|
|
\v 6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
|
|
\v 8 vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
|
|
\v 10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
|
|
\v 12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.
|
|
\v 13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
|
|
\v 15 Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,
|
|
\v 16 otac ubogima, zastupnik strancima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.
|
|
\v 18 Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
|
|
\v 19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'
|
|
\v 21 Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.
|
|
\v 22 Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
|
|
\v 24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 30
|
|
\p
|
|
\v 1 "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
|
|
\v 2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
|
|
\v 3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
|
|
\v 5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
|
|
\v 6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
|
|
\v 8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
|
|
\v 10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
|
|
\v 11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
|
|
\v 13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
|
|
\v 15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
|
|
\v 17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
|
|
\v 19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
|
|
\v 21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
|
|
\v 23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
|
|
\v 25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
|
|
\v 26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
|
|
\v 28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
|
|
\v 29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
|
|
\v 31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 31
|
|
\p
|
|
\v 1 Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.
|
|
\v 2 A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?
|
|
\v 4 Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?
|
|
\v 6 Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,
|
|
\v 8 neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,
|
|
\v 10 neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,
|
|
\v 12 užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,
|
|
\v 14 što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži?
|
|
\v 15 Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?
|
|
\v 17 Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?
|
|
\v 18 TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača
|
|
\v 20 a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?
|
|
\v 21 Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!
|
|
\v 23 Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'
|
|
\v 25 Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,
|
|
\v 27 moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?
|
|
\v 28 Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,
|
|
\v 30 ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?
|
|
\v 32 Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 33 Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu
|
|
\v 34 jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 35 O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,
|
|
\v 36 i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'.
|
|
\v 37 Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 38 Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;
|
|
\v 39 ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,
|
|
\v 40 [40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 32
|
|
\p
|
|
\v 1 Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim.
|
|
\v 2 Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili.
|
|
\v 4 Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega.
|
|
\v 5 Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama.
|
|
\v 7 Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka.
|
|
\v 9 Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči.
|
|
\v 10 Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati.
|
|
\v 12 Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.'
|
|
\v 14 Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu.
|
|
\v 16 Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti.
|
|
\v 18 Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni.
|
|
\v 19 Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 20 Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama.
|
|
\v 21 Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome.
|
|
\v 22 Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 33
|
|
\p
|
|
\v 1 Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama.
|
|
\v 2 Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara.
|
|
\v 3 Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene.
|
|
\v 5 Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen;
|
|
\v 7 zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi:
|
|
\v 9 'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina.
|
|
\v 11 Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.'
|
|
\v 12 Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara?
|
|
\v 14 Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća.
|
|
\v 15 U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju,
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim
|
|
\v 17 da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost,
|
|
\v 18 da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka,
|
|
\v 20 kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele,
|
|
\v 22 kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene,
|
|
\v 24 pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!'
|
|
\v 26 Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio.
|
|
\v 28 On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka:
|
|
\v 30 da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao.
|
|
\v 32 Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe.
|
|
\v 33 Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 34
|
|
\p
|
|
\v 1 Elihu nastavi svoju besjedu i reče:
|
|
\v 2 "I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene,
|
|
\v 3 jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro.
|
|
\v 5 Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje.
|
|
\v 6 U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu,
|
|
\v 8 sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put?
|
|
\v 9 On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega,
|
|
\v 11 te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju.
|
|
\v 12 Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio?
|
|
\v 14 Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio,
|
|
\v 15 sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih.
|
|
\v 17 Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? -
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!'
|
|
\v 19 Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih?
|
|
\v 20 Zaglave za tren, usred gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.
|
|
\v 22 Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti.
|
|
\v 23 Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto.
|
|
\v 25 TÓa odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu.
|
|
\v 27 Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove
|
|
\v 28 goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može?
|
|
\v 30 Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću.
|
|
\v 32 Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!'
|
|
\v 33 Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi dÓe sada!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 34 Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene:
|
|
\v 35 Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 36 Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca;
|
|
\v 37 a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 35
|
|
\p
|
|
\v 1 Elihu nastavi svoju besjedu i reče:
|
|
\v 2 "Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ,
|
|
\v 3 kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno.
|
|
\v 5 Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao?
|
|
\v 7 Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva?
|
|
\v 8 Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika,
|
|
\v 10 nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja,
|
|
\v 11 umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca.
|
|
\v 13 Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni!
|
|
\v 14 A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.'
|
|
\v 16 Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 36
|
|
\p
|
|
\v 1 Elihu nastavi i reče:
|
|
\v 2 "Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.
|
|
\v 3 Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.
|
|
\v 5 Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.
|
|
\v 7 S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,
|
|
\v 9 djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.
|
|
\v 11 Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.
|
|
\v 12 Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;
|
|
\v 14 u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:
|
|
\v 16 izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,
|
|
\v 18 nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.
|
|
\v 20 Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.
|
|
\v 21 Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?
|
|
\v 23 Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?
|
|
\v 24 Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.
|
|
\v 26 Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.
|
|
\v 28 Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.
|
|
\v 29 Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 30 Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.
|
|
\v 31 Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 32 On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.
|
|
\v 33 Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 37
|
|
\p
|
|
\v 1 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
|
|
\v 2 Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
|
|
\v 3 Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
|
|
\v 5 Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
|
|
\v 6 Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
|
|
\v 8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
|
|
\v 9 S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
|
|
\v 11 I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
|
|
\v 13 Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
|
|
\v 15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
|
|
\v 17 Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 18 Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
|
|
\v 19 DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
|
|
\v 20 Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
|
|
\v 22 Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 23 Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
|
|
\v 24 Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 38
|
|
\p
|
|
\v 1 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:
|
|
\v 2 "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?
|
|
\v 3 Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.
|
|
\v 5 Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni
|
|
\v 7 dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina;
|
|
\v 9 kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama?
|
|
\v 11 Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno,
|
|
\v 13 da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese;
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 14 da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu.
|
|
\v 15 Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio?
|
|
\v 17 Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?
|
|
\v 18 Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,
|
|
\v 20 da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš?
|
|
\v 21 Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik!
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio
|
|
\v 23 što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?
|
|
\v 24 Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini
|
|
\v 26 da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema,
|
|
\v 27 da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 28 Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa?
|
|
\v 29 Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada?
|
|
\v 30 Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu,
|
|
\v 32 u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima?
|
|
\v 33 Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 34 Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?
|
|
\v 35 Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 36 Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?
|
|
\v 37 Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove
|
|
\v 38 dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 39 Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima
|
|
\v 40 na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 41 Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane?
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 39
|
|
\p
|
|
\v 1 Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute?
|
|
\v 2 Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,
|
|
\v 4 a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 5 Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave?
|
|
\v 6 U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.
|
|
\v 8 Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 9 Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama?
|
|
\v 10 Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 11 Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao?
|
|
\v 12 Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja.
|
|
\v 14 On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije,
|
|
\v 15 ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari.
|
|
\v 17 Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora.
|
|
\v 18 Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio?
|
|
\v 20 Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 21 Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje.
|
|
\v 22 Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće.
|
|
\v 23 Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 24 Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat':
|
|
\v 25 na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 26 Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 27 Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije?
|
|
\v 28 Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 29 Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko.
|
|
\v 30 Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 40
|
|
\p
|
|
\v 1 I Jahve se obrati Jobu i reče mu:
|
|
\v 2 "Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!"
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 3 A Job odgovori Jahvi i reče:
|
|
\v 4 "Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta.
|
|
\v 5 Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 6 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:
|
|
\v 7 "Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 8 Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš?
|
|
\v 9 Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom.
|
|
\v 11 Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca.
|
|
\v 13 U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu.
|
|
\v 14 Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta,
|
|
\v 16 u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 17 Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile.
|
|
\v 18 Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 Prvenac on je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac.
|
|
\v 20 Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra.
|
|
\v 21 Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim.
|
|
\v 23 Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne.
|
|
\v 24 Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio?
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 41
|
|
\p
|
|
\v 1 (40:25) Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom?
|
|
\v 2 (40:26) Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu?
|
|
\v 3 (40:27) Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 (40:28) I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude?
|
|
\v 5 (40:29) Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš?
|
|
\v 6 (40:30) Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci?
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 (40:31) Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima?
|
|
\v 8 (40:32) Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji!
|
|
\v 9 (41:1) Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 (41:2) Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'?
|
|
\v 11 (41:3) Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema!
|
|
\v 12 (41:4) Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 13 (41:5) Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop?
|
|
\v 14 (41:6) Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih?
|
|
\v 15 (41:7) Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 16 (41:8) Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao.
|
|
\v 17 (41:9) Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu.
|
|
\v 18 (41:10) Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 19 (41:11) Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju.
|
|
\v 20 (41:12) Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.
|
|
\v 21 (41:13) Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 22 (41:14) U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire.
|
|
\v 23 (41:15) Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini.
|
|
\v 24 (41:16) Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 25 (41:17) Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni.
|
|
\v 26 (41:18) Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.
|
|
\v 27 (41:19) Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 28 (41:20) On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada.
|
|
\v 29 (41:21) K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim.
|
|
\v 30 (41:22) Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 31 (41:23) Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu.
|
|
\v 32 (41:24) Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 33 (41:25) Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.
|
|
\v 34 (41:26) I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."
|
|
|
|
\s5
|
|
\c 42
|
|
\p
|
|
\v 1 A Job ovako odgovori Jahvi:
|
|
\v 2 "Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš.
|
|
\v 3 Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 4 O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat', a ti me pouči.
|
|
\v 5 Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.
|
|
\v 6 Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu."
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 7 Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.
|
|
\v 8 Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job."
|
|
\v 9 Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 10 I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao.
|
|
\v 11 Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 12 Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica.
|
|
\v 13 Imao je sedam sinova i tri kćeri.
|
|
\v 14 Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk.
|
|
|
|
\s5
|
|
\v 15 U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.
|
|
\v 16 Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.
|